Pauzu koju ne uzmeš, tijelo uzme samo.

Prošli tjedan sam na mrežama podijelila da mi je „otkazala” desna ruka.

Ako si to vidjela, ovdje je nastavak koji tamo nije stao. Ako nisi, ukratko priča ide ovako: cijeli tjedan sam radila s rukom koja je svakim danom bila sve gora. U četvrtak sam završila kod doktora, dobila injekciju kortikosteroida i, evo, i danas šaku jedva mičem. Iako je dosta bolje, još uvijek osjećam bol.

Doktor je otvorio moj karton i pročitao datum mojeg posljednjeg dolaska zbog iste stvari.

2. rujna.

Prekosutra je 2. rujna.

Točno četiri godine, u dan.

I moram priznati da me baš šokiralo to poklapanje. Definitivno jedan od onih trenutaka za koje mislim da su sve samo ne slučajnost. Kao da mi je tijelo odlučilo vratiti jednu priču koju sam možda razumjela glavom, ali je očito još nisam naučila živjeti do kraja. I to u trenutku kad sam u završnoj fazi razrade koncepta membershipa za Playbook Studio i cijelo vrijeme razmišljam kako da objasnim zašto baš zdravlje i biznis.

I by the way, ironije radi, tada sam radila u zdravstvu, s vrhunskim liječnicima i svjetskim institucijama. Mislila sam da spašavam svijet, a u istom trenutku rušila sam vlastito zdravlje.

Dakle, prije četiri godine radila sam više od dvanaest sati dnevno za jednu stranu firmu, s ciljevima koje realno nitko nije mogao ispuniti. Uz sve to sam imala long COVID.

Kako bih olakšala i sebi i kolegama, samoinicijativno sam automatizirala sve čega sam se mogla dosjetiti. Ono za što je bilo predviđeno mjesec dana znala sam odraditi u jednom danu.

Mislila sam da će mi to donijeti malo prostora. Da ću, ako postanem dovoljno brza i dovoljno dobra, napokon moći stati.

Kako to već u korporacijama biva. Nije se primijetilo. Nije se priznalo.

Pritisak je bio još veći.

I naravno, došlo je još posla.

Svaki sat koji sam uspjela osloboditi uredno sam vratila poslu. Efikasnost mi nije donijela slobodu jer si je nisam uzela. Povećala je količinu stvari koje sam mogla nositi prije nego što se tijelo pobunilo. Smatrala sam da nemam izbora i da moram zadržati posao.

A onda je desna ruka počela otkazivati.

Za pretragu u javnom sustavu čekalo se (minimalno) godinu dana, pa sam otišla privatno. Te nalaze mi nisu htjeli priznati i bolovanje mi nisu htjeli produžiti.

Tada sam se prvi put u životu osjećala potpuno bespomoćno.

O mom tijelu odlučivali su drugi. O mom vremenu odlučivali su drugi. Netko drugi trebao je potvrditi da me dovoljno boli, odobriti mi pregled i reći kada smijem stati.

Taj tjedan postao je moja najveća prekretnica.

Odlučila sam graditi nešto svoje, svoje vrijeme raspoređivati puno pametnije i o vlastitoj sudbini odlučivati sama. Do tada sam čekala da mi netko odobri pregled, odmor i bolovanje.

Od tada je to moja odluka.

I baš zato AI i zdravlje kod mene nikada nisu bile dvije odvojene teme.

A zadržati ga za sebe izgleda ovako.

Odeš u šetnju. Pojedeš ručak bez laptopa. Završiš radni dan ranije. Legneš odmoriti prije nego što ti tijelo mora dokazati da više ne može.

Ja prva sam svaki oslobođeni sat uredno vratila u posao.

I sad imam hrpu nalaza koji to potvrđuju.

Zašto funkcionira?

Theo Meijman i Gijsbertus Mulder opisali su 1998. model napora i oporavka.

Napor aktivira naše tjelesne i psihološke sustave. To je normalno i samo po sebi nije problem, pod uvjetom da nakon njega imamo dovoljno vremena vratiti se na početnu razinu.

Kad tog vremena nema, novi radni dan počinjemo prije nego što smo se oporavile od prethodnog. Umor se prenosi u sljedeći dan, pa u sljedeći tjedan, pa u sljedeći mjesec.

Ono što je u početku bila prolazna napetost polako postaje stanje u kojem stalno živimo.

Sabine Sonnentag i Charlotte Fritz su 2007. na uzorku od 930 zaposlenih izdvojile četiri različita iskustva oporavka: mentalno odvajanje od posla, opuštanje, osjećaj razvoja kroz aktivnosti izvan posla i kontrolu nad vlastitim slobodnim vremenom.

Mentalno odvajanje posebno je važno.

To nije samo trenutak u kojem si prestala tipkati. To je trenutak u kojem ti posao prestane (u potpunosti) prolaziti kroz glavu.

Možeš zatvoriti laptop i još dva sata u sebi voditi sastanak. Možeš otići na godišnji i svako malo provjeravati mail. Možeš sjediti na kavi s prijateljicom, a u glavi slagati sve što trebaš napraviti čim se vratiš. Tijelo je izašlo iz ureda, ali živčani sustav još uvijek radi.

Zato oporavak rijetko nastane slučajno. Treba mu napraviti mjesto.

Zato pauza ide u kalendar unaprijed, isto kao sastanak. Iz iskustva znam(o) da se ono što nije zapisano u kalendaru neće ni dogoditi.

Prije nego što ti se poslije ručka spusti fokus pa umjesto pauze otvoriš još jedan tab.

Prije nego što na godišnjem završiš s laptopom na koljenima jer „samo još ovo moraš riješiti”.

Prije nego što ti se tijelo tri mjeseca tiho javlja, a ti ga čuješ tek kada više ne možeš stisnuti šaku.

Ovo je i razlog zašto je The Playbook Studio složen kao ritam koji možeš držati cijelu godinu, i to bez velikog opterećenja.

Playbook CEO check-in traje trideset minuta, Weekly Recap pet, a Hack of the Week zamišljen je da ti vrati barem sat vremena. Ne zato da bi u taj sat ugurala još jedan zadatak, nego da bi imala više prostora za sebe, svoj život i posao koji ne ovisi o tome koliko dugo možeš raditi bez prestanka.

Jer živčani sustav je prva infrastruktura tvojeg posla. Na njemu gradiš sve ostalo.

Ovaj rujan obećala sam si uzeti tjedan dana skroz off jer se na godišnjem nisam odmorila.

Taj tjedan nisam na vrijeme upisala u kalendar.

Pa ga je tijelo odlučilo upisati umjesto mene. Bez pitanja i bez mogućnosti da ga pomaknem na neki zgodniji datum.

Ne pišem ti ovo zato što sam tu lekciju savršeno naučila. Pišem ti jer sam je upravo morala naučiti ponovno.

Možda ovaj put malo ranije poslušamo zajedno.